UGOVOR
IZMEDJU ČESKOSLOVAČKE REPUBLIKE
I KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA
O UREDJENJU UZAJAMNIH PRAVNIH ODNOŠAJA.
ČESKOSLOVAČKA REPUBLIKA i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, želeéi da regulišu uzajemne pravne odnošaje u gradjanskim, spornim i nespornim delima, uzajamno izvršenje eksekucionih titula kao i pravne odnose u kaznenim stvarima, sporazumile su se o tome, da će toga radi sklopiti ugovor.
U tom cilju imenovali su svoje punomoćnike:
Predsednik Českoslovačke Republike:
gospodina Dra EMILA SPIRU,
náčelnika Ministerstva pravde u Pragu,
a
Njegovo Veličanstvo Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca:
gospodina
Dra DRAGOLJUBA ARANDJELOVIČA,
profesora pravnog fakulteta beogradskog univerziteta,
i
gospodina Dra JANKA BABNIKA,
predsednika višeg zemaljskog suda u Ljubljani,
koji su se po izmeni punomočija, nadjenilt u dobroj i propisanoj formi, saglasili ovako:
PRVA GLAVA.
Opšte odredbe.
Član 1.
Podjednako postupanje.
Ugovorne strane obvezuju se uzajamno dopustiti državljanima druge strane na svojoj teritoriji slobodan pristup sudovima pod istim uslovima kao i vlastitim državljanima i da im u ovom pogledu neće nametnuti nikakvih oraničenja, kojima ne podleže vlastiti državljami.
U opšte propise o jeziku, koji vrede u oblastima ugovornih strana, ovim se ugovorom ni u koliko ne dira.
DRUGA GLAVA.
I. Davanje sudske pomoci.
Član 2.
Neposredan saobračaj.
Obe ugovorne strane ukazivače po molbi jedna drugoj pravnu pomoć u gradjanskim i trgovačkim stvarima i u poslavima vansporne sudbenosti, računajuči tu i tutorske i starateljske stvarii to u neposrednom saobračaju sudova i starateljskih vlasti.
U oblasti Českoslovačke Republike nadležne su za prijem zamolbenih pismena za dostavljanje i za pravnu pomoé sve sudske vlasti a za njihovo pošiljanje samo predsedništva kolegialnih sudova prvoga stepena, u tutorskim i starateljskim stvarima i tutorska (siročadska) vlast drugoga stepena. U oblasti Kraljeviaie Srba, Hrvata i Slovenaca nadležne su kako za prijem zamolbenih pismena tako i za njihovo neposredne pošiljanje sve sudske vlasti.
Ako umoljena vlast nije nadležna, onda će ona poslati po službenoj dužnosti zamolbeno pismeno nadležnoj vlasti svoje države i izvestiti o tome jednovremeno moleču vlast.
Odgovor na zamolbeno pismeno poslače se u svakom slučaju neposredno molečoj vlasti.
Član 3.
Jezik zamolbenih pismena.
Molbe za dostavljanje i za pravnu pomoć sastaviče se na državnom jeziku moleće strane hljihovo overavanje nije potrebno, ali ono će biti snabdevene službenim pećatom moleće vlasti.
Ovim molbama i njenim prilozima prikljućiće se dalje prevodi na državnom jeziktt umoljene strane, koji će biti sastavljeni ili overeni od strane zakletog tumaća moleće strane i biti snabdeveni njegovim potpisom i službenim pećatom, odrosno biti službeno izradjeni. Za ove prevode nije potrebno dalje overanje.
Ali zamoljena vlast može, na molbu moleće vlasti i na njen teret, sama pribaviti prevod.
Član 4.
Sadžina zamolbenih pismena.
U zamolbenom pismenu treba označiti predmet molbe i po potrebi stvar u kratko opissti, a stranke obeležiti po imenu zanimanju i mestu stalnoga prebivališta odnosno sedišta ili boravka. U molbi za dostavljanje oznaćiće se i adresa primaoca i vrstva pismene predstavke, koja se ima dostaviti.
Član 5.
Vrsta svršavanja.
Molbe za dostavljanje i pravnu pomoć rešavaće se po zakonima umoljene države.
Ipak, po predlogu moleće vlasti, moći će se rešavati i u naročitoj formi, ako to nije protivno zakonima umoljene države.
Isprave i druga pismena, kojim se rešava zamolbeno pismeno, neće biti snabdeveni prevodom na jezik moleće strane.
II. Dostavljanje.
Član 6.
Ako pismeno treba dostaviti u formi, koja je propisana zakonodavstvom umoljene strane za preduzimanje slićnih dostavljanja, onda će se ono sastaviti na državnorr jeziku umoljene strane ili snabdeti prevodom na ovom jeziku. (Član 3.)
Inače može se umoljena vlast na to ograničiti, da dostavljanje preduzme predajom pismena primaoca, ako ovaj hoće da pismeno primi.
Član 7.
Preduzimanje dostavljanja može biti obdijeno, ako država, na čijoj oblasti treba da se preduzme, drži de će time biti ugrožena njena suverena prava ili njena bezbednost.
Umoljena država obavestiće bez odlaganja moleću vlast da je dostavljanje odbijeno i saopštiti joj razloge, zbog kojih je to učinjeno.
Član 8.
Dostavljanje treba dokazati ili potvrdom primaoca, koju treba snabdeti datumom i overiti, ili izjavom umoljene vlasti o tome, da je ono, kako i kada izvršeno.
Ako je pismeno, koje se irnalo dostaviti, poslato u dva primerka, onda će se ova potvrda o prijemu ili izjava napisati na jednom od ovih primeraka ili njemu priložiti.
Član 9.
Svaka od ugovornih strana može u oblasti druge strane dostavljati pismena i neposredno, poštom, a svojirn sopstvenim državljanima i prelco svojih diplornatskih ili konsuiarnih zastupnila, ali pri tom ne sme prinudna sredstva niti primenjivati niti njima pretiti.
III. Postupanje sa molbama za pravnu pomoć.
Član 10.
Nadležna vlast primeniće pri rešavanju zamolbenog pismena ista prinudna sredstva kao i pri izvršenju molaba od strane vlasti svoje sopstvene države ili molaba, koje je toga radi podnela jedna od učestvujućih stranaka.
Moleća vlast biće, ako to želi, o tome izveštena kada će i gde će umoljena mera biti izvršena, da bi učestvujući interesenti mogli hiti prisutni.
Član 11.
Izvršenje molaba može se odbiti, ako zamoljena mera u umoljenoj državi ne dolazi u zadatke sudske nadležnosti, ili ako ova država misli, dav će ta mera ugroziti fjena suverena prava njena bezbednost.
Član 12.
Troškovi pravne pomoći.
Neće se zahtevati nikakve pristojbe niti naknade ma kakvih izdata za izvršenje clostave i za sršavanje molaba za pravnu pomoć. Izuzetak ćine pristojbe, koje je umoljena država isplatila svedocima i veštacima, kao i izdaci, koji su prouzrokovani usled molbe da se upotrebi neka naročita forma postupanja.
Umoljena vlast ne sme odbiti pravnu pomoć s toga razloga što moleća vlast nije položila odmereni predujam za izdatke, koji se prema prvoj alineji ovoga člana moraju naknaditi, osim ako se za iste službene radnje i odsopstvenih državljana može tražiti da polože predujam.
Poštarinu snosi vlast koja šalje.
TREČA GLAVA.
Oslobodjenje od davanja obezbedjenja i predujma.
Član 13.
Od državljana jedne od ugovornih strana, koji izlaze pred sudove druge ugovorne strane kao tužioci ili intervenienti, neće se tražiti, zbog toga što su stranci ili što u ovozemstvu nemaju prebivališta ili sedišta, nikavo obezbedjenje ili polaganje sudu.
Isto tako neće se od tužioca ili intervenienta tražiti nikakav predujam radi obezbedjenja sudskih troškova.
Član 14.
Ako su sudovi jedne ugovorne države pravnosnažno osudili na plaćanje parnićnih troškova tužioca ili intervenienta, koji je u smislu člana 13. ovog ugovora ili prema zakonu, koji vredi u državi gde je tužba predata, oslobodjen od plačanja obezbedjenia, polaganja sudu ili predujma, onda će takva odluka biti izvršna i u oblasti druge ugovorne države bez prethodnog saslušanja stranaka, ako ona odgovara zahtevima člana 3. i ako je pravnu snagu odluke službeno potvrdila nadležna vlast, koja ju je izdala.
To isto vredi o sudskim odlukama, kojima docnije bude utverdjena visina parničnih troškova.
ČETVRTA GLAVA.
Siromaško pravo.
Član 15.
Državljanima jedne ugovorne strane priznaje se siromaško pravo u oblasti druge strane po istim propisima, koji tu vrede za sopstvene državljane.
Kad je državljanu jedne ugovorne strane priznato siromaško pravo, onda mu ono pripada i u svima procesnim radnjama pred sudovima druge ugovorne strane, koje se odnose na istu stvar. Za pristojbe postale usled takvih procesnih radnja vredi član 12.
Član 16.
Svedodžbu o sirmašstvu izdače vlasti stalnoga boravišta moličevog, a ako toga nema, onda vlasti onoga mesta, gde se on baš privremeno nalazi.
Ako se molilac ne nalazi u oblasti jedne od ugovornih strana, onda je dovoljna svedodžba nadležnog diplomatskog ili konsularnog predstavnika njegave države.
Član 17.
Vlast, koja je nadležna za izdavanje svedodžbe o siromaštvu, može tražiti obaveštenja o imovnom stanju molioca kod vlasti druge ugovorne strane.
Vlast, koja odlučuje po molbi za priznanje siromaškog prava ovlaščena je da, u granicama svoga službenog delanja, ispita podnesene joj svedodžbe i obaveštenja.
PETA GLAVA.
Zaostavštine.
Član 18.
Državljani svake ugovorne strane mgu testamentom, kadicilom, ugovorom o nasledjivanj u, poklonom u slučaj u smrti iti na drugi račin rapolagati celom imovinom, koju imaju u oblasti druge ugovorne države. Isto tako mogu državljani obe ugovorne strane i u svakoj oblasti druge ugovorne države, isto kao i sopstvemi državijani, pribavljati imovinska prava putem nasledja.
Kao pravni osnovi pribavljanja u smislu prethodne alineje razumeju se: nasledjivanje po zakonu, pravo na zakoni deo (rezervu), testament, kodicil, ugovor o nasledjivanju, poklon u slučaju smrti i pribavljanje državi nasledja bez naslednika.
Propisi, koji važe u ugoornin državama o pribavljanju i posedovanju nepokretnina, naročito propisi o agrarnoj reformi, time se ni u koliko ne vredjaju.
Član 19.
Ugovorne strane obvezuju se, da uzajamno jedna drugoj predaju pokretne zaostavštine državljana drúe strane radi rasprave zaostavštine i donošenja odluke o naslednim sporovima, koji se na to odnose, od strane nadležnog suda ili nadležne vlasti države pokojnikove.
Član 20.
Sud ili vlast ugovorne strane, u čijoj se oblasti nalazi pakretna zaostavština, dužan je:
1. da sastavi zapisnik o smrti državljana druge ugovorne srane, koji je u njegovom području umro;
2. da preduzme mere, koje su neophodne za obezledjenje i valjano upravljanje zaostavštinom u cilju da se izbegne njeno smanjenje ili koja druga preteća šteta.
On je naročito dužan sastaviti uredan inventar celokupne zaostavštine i prema okolnostima slučaja ili staviti je pod pečat ili narediti da se ostavi na kome sigurnom mestu ili odrediti koje pouzdano ili poverljivo lice za staraoca zaostavštine.
Pod 1. i 2. spomenute mere preduzeće nadležni sud ili vlast po propisima, koji vrede sopstvenoj državi. Ali će one, po molbi druge strane, laiti preduzete i u kojoj naročitoj formi, ako ova nije u protivnosti sa zakonima, koji vrede u državi gde se nalazi nadležni sud ili vlast.
3. Ako su naslednici ili legatari državljani jedne ugovorne strane, kod koje se nalazi zaosiavština, ili se u ovoj oblasti nalaze, onda je nadležni sud ili vlast ovlašćen, da po molbi ovih lica dotle zadrži celu zaostavštinu ili jedan dovoljan deo iste, dok nadležni ostavinski sud. države oslaviočeve pravnosnažno ne odluči o njihovom nasledničkom ili legatskom otvraživanju.
4. Iste se mere mogu preduzeti po rnolbi poverilaca, koji su državljani one ugovorne strane, u ćijoj se oblasti pokretna zaostavština nalazi, ili koji se u ovoj oblasti nalaze, ako njihova potraživanja kod suda bila već prijavljena. O tim potraživanjima odlučivaće isključivo sudovi one držase, u čijoj se oblasti nalazi pokretna zaostavština.
Član 21.
U cilju postignuča pod brojevima 3. i 4. prethodnoga člana navedenih mera odrodiće se ediktalni rok od najduže pet meseci, u kome se potraživanja goreimenovanih lica mogu sudu ili vlasti prijaviti. Ako se takva prijava u ovorn roku ne učini, onda se prodaja pokretne zaostavštine ne može odreći.
Proglas će biti objavljen u obema državama at novinama, koje su odrerjene za službens, praglašavanja, i njegov overen prepis poslačene bez odlaganja sudu ili vlasti ostaviočeve države, koji je nadležar, za raspravu zaostavštine; ako ovaj sud ili vlast nisu poznati, onda nadležnoj konsularnoj vlasti, a ako ni nje nema, onda drugoj vlasti za zastupanje ovlašćénoj.
Član 22.
O svakom smrtnom slučaju državljana druge ugovorne strane izvestiće odmah nadležna vlast najbližu konsularnu vlast države umrloga, šiljuči joj što pre umrlicu i overen prepis zapisnika o smrti.
Ako se u mestu, gde se nalazi pokretna zaostavština, nalazi konsularna vlast, onda se u članu 20. pod brojem 2. navedene mere mogu samo onda preduzeti, ako konsularna vlast bude radi učestvovanja blagovremeno o tome izveštena.
U ostalim slučajevima biće konsularna vlast bez odlaganja izveštena o svemu što je naredjeno bilo radi obezbedjenja i uprave zaostavštinom. Ove mere mogu po njenoj želji biti izmenjene ili ukinute, ako to ne bi bilo od štete za sopstvene državljane.
Član 23.
Ako u raspravi zaostavštine učestvuju samo lica, koja su državljani države, u čijoj se oblasti nalazi pokretna zaostavština, ili koja se u ovoj oblasti stalno laave, onda može ostravinski sud ili vlast pokojnikove države po predlogu ovih lica ostaviti raspravu pokretne zaostavštine sudu ili vlasti mesta., gde se pokretna zaostavština nalazi, ako je ovaj predlog stavljen u roku odredjenon u članu 21.
Član 24.
Šta se ima smatrati kao pokretna imovina, odredjuje se po propisima države, u kojoj se nalazi dotična imovina.
Pokretna zaostavština predaće se najbližoj konsularnoj vlasti radi otpravlanja u državu ostavioca.
Odredbama ovoga ugorova ne dira se nikako u propise, o zabrani izvoza pojedinih predmeta, u koliko oni tada vrede u oblasti ugovornih strana.
Član 25.
U odredbe ovoga ugovora o predavanju pokretne zaostavštine ne dira se eventualnim bližim finansijskim sporazumom izmedju obe ugovorne strane u pogledu izbegavanja dvostrukog porezivanja pokretnih zacstavština, koje se po gornjim propisima, predaju ostavinskom sudu ili vlasti države pokojnikove.
Član 26.
Dok sporazum po članu 25. ne bude postignut, svaka ugovorna strana zadržava sebi pravo da od pokretne zaostavštin. naplačuje porez na nasledje i iaale dažbine po svojim zakonima pre no što je izda drugoj ugovornoj državi.
Član 27.
Rasprava nepokretne zaostavštine i odluka o svima tužbama i pravnim sporovirna, koji se na nju odnose, pripada isključivo sudu ili administrativnoj vlasti one ugovorne strane, u čijoj se oblasti nalazi ova zaostavština.
ŠESTA GLAVA.
Tutorstva i starateljstva.
Član 28.
Vlastima svake ugovorne strane pripada tutorska (starateljska) zaštita o ličnosti i celokupnoj imovini njenih sopstvenih državljana.
Za državljane druge ugovorne strane, koji se u njenoj oblasti nalaze ili tu imaju imovine, one će se ograničiti samo na neodložne tutorske (starateljske) naredbe, i o tome nadležnu vlast druge ugovorne strane bez odlaganja izvestiti.
Nadležna vlast države, čiji je državljanin štičenik, može ove naredbe ukinuti. Ali ona može, ako je to u inieresu štičenika, pojedine tutorske (starateljske) naredbe, shodno za to vredečim propisima, bilo u pogledu ličnosti ili u pogledu iovine, i preneii na vlasti druge ugovorne strane, saslušavši štičenika i njegovog zakonskog zastupnika.
Ove će vlasti onda pri svojim odlukama primenjivati damače pravo. Ali one ne mogu odlučivati o pitanjima ličnog statusa. Njihove pravnosnažne odluke priznaće se u oblasti druge ugovorne strane.
SEDMA GLAVA.
Overavanje i dokazna snaga isprave.
Član 29.
Za isprave, koje je sastavio, izdao ili overio sud, ili za isprave, koje potiču od vrhovne ili druge centralne ili njima ravne upravne vlasti jedne ugovorne strane, nije potrebno pri njihovoj upotrebi pred sudovima i tutorskim vlastima u oblasti druge ugovomne strane nikakvo drugo overavanje, aku su snabdevene službenim pečatom.
Isprave, kojel su sastavili ili overeli javni riotari (notari), overiée sud, ako se hoče njihova upotreba prexna alineji prvoj.
Kao sudske isprave smatraće se i otpravci, koje je potpisala sudska kancelarija, ako je njen potpis dovoljan po zakonima one ugovorne strane, u čijoj se oblasti sud nalazi.
Ovom će se ugovoru priložiti spisak centralnih vlasti, koja po alineji prvoj dolaze u obzir. Eventualne docnije promene biće uzajamno saopšene.
Član 30.
Dakazna snaga javnihisprava, koje su sastavljene u oblasti jedne ugovorne strane, kao i trgovačke knjige, koje su vodjene u ovoj oblasti, upravlja se u postupku pred sudovima, druge ugovorne strane po zakonima države gde su one sastavljene ili vodjene, ali im se ne može ni u kom slučaju priznati u vecoj meri nego što je to dopušteno po zakonima države, gde se sudsko postupanje dostavlja.
OSMA GLAVA.
Proglašenje smrti.
Član 31.
Proglašenje smrti jednoga lica pripada vlastima države, čije je državljanin on bio u vremenu kad ga je nestalo.
Pravnosnažne odluka, koje su ove vlasti izrekle, vrede i u oblasti druge ugovorne strane.
DEVATA GLAVA.
Pravna obaveštenja i posvedočenja pravnih propisa.
Član 32.
Ministarstva pravde ugovornih strana davače jedno drugom, po molbi obaveštenja o pravnim propisima, koji vrede u oblasti njihove države.
U molbi će se tačno označiti, o kojim pravnim, propisima treloa da se dade obaveštenje ili čiji tekst treba da se posvedoči.
DESATA GLAVA.
Sporovi o bračnosti deteta.
Član 33.
Sporovi o bračrom rodjenu deteda pripadaju vlastima one ugovorne strane, čili je državljanin lice, protiv koga se tužba upravlja.
Pravnosnažne presude ovih vlasti biće priznate u oblasti druge ugovorne strane.
JEDANAESTA GLAVA.
Presude u bračnim stvarima.
Član 34.
O važnosti braka, o razvodu i odvajanju od stola i postelje nadležne su isključivo da odlučuju vlasti one države, čiji su državljani supruzi u vreme predaje tužbe ili molbe; ako supruzi u vreme predaje tužbe imaju razna državljanstva, nadležne su isključivo vlasti države, kojoj su supruzi zajednički poslednji put pripadali.
Ako su supruzi promenili državljanstvo, onda može okolnost, koja je pre ove promene nastupila, biti razlog odvanja ili razvoda samo u toliko, ako je ona dopuštala obvajanje ili razvod i po pravu, koje je predje za njih važilo.
Pravnosnaže odluke u alineji prvoj imenovanih vlasti biće priznate u oblasti druge ugovorne strane.
DVANAESTA GLAVA.
Stecišni postupak.
Član 35.
Ako se nad imovinom državljana druge ugorovne strane otvori stecište, onda će o tome bez odlaganja biti izvešten nadležni sud njegove države, ako je on poznat.
Ako se može uzeti da u drugoj ugovornoj državi stecišni poverioci prebivuju, onda će se nadležnom sudu poslati s izveštajem prepis stecišnog proglasa radi obnarodovanja u za to odredjenim novinama ove države.
Alo naležni sud ili vlast u oblasti jedne ugovorne strane otvori stecište i ako stečajni clužnik u oblasti druge ugovorne strane ima pokretnog imanja, ne imajući tamo svoje mesto prebivanja, onda će se ove imanje po molbi radležnog suda ili vlasti obezbelii, popisati i nadležnom sudu ili nadležnoj vlasti predati.
Od dana kda takva molba prispe kod nadležnih vlasti druge ugovorne strane, ne mogu se tu na pokretnoj imovini stecišnog dužnika sticati ni svojinska ni založna prava ni prava zadržanja.
O izdvajanju ili odvajanju predmeta ili pokretne stecišne mase odlučuju sudovi one ugovorne strane, u čijoj se oblasti pokretna imovina nalazi. Ostala pokretna imovina biće predana nadležnom stecišnom sudu druge ugovorne strane.
Član 36.
Dejstva stecišta, koje je objavila nadležna vlast jedne ugovorne strane, ne odnese se na nepokretnu imovinu stecišnog dužnika, koja leži u oblasti druge ugovorne strane.
Član 37.
Državljani obe ugovorne strane uživaju kao poverioci u stecišnom postupku i postupku poravnanja ista prava kai i sopstveni državljani.
TRINAESTA GLAVA.
Uzajamno izvršenje eksekucionih titula.
Član 38.
Svaka ugovorna strana obvezuje se da odobri i izvrši eksekuciju i u svojoj oblasti, shodno dole navedenim odredbama i na osnovu dole spomenutih isprava, koje su sastavljene u oblasti druge ugovorne strane i prema tu važečim propisima su izvršni eksekucioni tituli.
Član 39.
Eksekucioni tituli.
Eksekuoioni tituli su prema prethodnom članu:
1. Presude, platni nalozi, rešenja i druge odluke gradjanskih sudova, računajući i opštinske sudove, o imovno-pravnim potraživanjima, ako oni po pravu, koje važi kod presudjujučég suda, ne podleže nikakvom daljem pravnom sredstvu sa odložnim dejstvem i o tome su snabdeveni odgovarajučom klauzulom suda, koja a isto doba tačnost topravka potvrdjuje.
2. Poravnanja o takvim potraživanjima, zaključena pred gradjanskim sudovima, računajuči i opštinske sudove, ako su snabdevena klauzulom da suizvršna i klauzulom, koja potvrdjuje tačnost njihovog otpravka.
3. Presude ili odluke izbornih sudija ili sudova ili poravnanja pred izbornim sudijama ili i zbornim sudovima, ako su prema zakonima ili po pismenom u zakonoj formi sastavljenom ugorovu izborni sudija ili izborni sud pozvani da odluče o odredjenom imovnopravnom patraživanju. Ove isprrve moraju biti snabdevene potvrdom nadležneg suda prvog stepena, u čijem je području imao svoje sedište izborni sudija ili izborni sud u vreme donošenja sudske presude, odluke ili zaključenja poravnanja, da ne podleže nikakvom daljem pravnom sredstvu s odložnim dejstvom i da je otpravak tačan.
Član 40.
Odobrenje i izvršenje ekseliucije upravlja se po propisima, koji važe u državi, gde se eksekucija ima odobriti ili izvršiti, ako u ovom ugovoru nije što druáo odredjeno.
Član 41.
Gde će se predati molba za eksekuciju, postupak umoljenog suda.
Potražilačka stranka predače molbu za odobrenje i izvršenje eksekucije sudu, gde je eksekucioni titulus postao. Ako su u pitanju eksekucioni tituli, koji su postali a postupku pred opštinskim sudovima, onda će se molba predati nadležnom sudu prvoga stepena, u čijem su području oni postali. Sud, kod koga je molba za odobrenje i izvršenje eksekucije bila predata, ustupiče ovu bez odlaganja sudu druge ugovorne strane, nadležnom po gornjim propisima, dodavši klauzule u smislu člana 39. sa ostalim dokazima, a po propisima, koji vrede za pismeni saobraćaj sa sudovima druge ugovorne strane.
Stranci je slabodno da za odobrenje i izvršenje eksekucije neposredno moli nadležni sud druge ugovorne strane.
Sud, koji je nadležan za odobrenje eksekucije, utvrdiče na osnovu poslatih akata u postupku, koji se ima najdalje svršiti za 30 dana od kad su akta sudu stigla, i koji se ima ograničiti na ispitivanje sledećih uslova, da li postoje zahtevi za odobrenje i izvršenje eksekucije:
1. da li se ima smatrati kao osnovana nadležnost vlasti, koja je stvar presudila; ovo je slučaj, ako je stvar mobla izači pred sud u molečoj državi po propisima, koji vredo o nadležnosti u umoljenoj državi;
2. da li se radi o eksekucionom titulu u smislu člana 39;
3. dali je tužena stranka tamo gde to zakon zahteva, bila uredno pozvana u postupku, u kome je postao eksekucioni titul, naročito da li joj je tužba ili pismeno, kojim je rasprava predmeta bila otpočeta u ablasti druge ugovorne strane, bilo dostavljeno u vlastite ruke i da li joj je presuda ili druga odluka, koja čini eksekucioni titul, právovaljano dostavljena; po predlogu obvezane stranke utvrdiče se, ako je donesena kontumacijalna presuda, da joj nije ma kojom nepravilnošću onemogućeno da i postupku učestvuje ili da bude kao što treba zastupana.
U postupku po prednjoj alineji može u ovim okolnostima biti saslušan pre donošenja odluke protivnik potražilačke stranke ili njegov zastupnik.
4. Da li se odobrenjem i izvršenjem eksekucije neće iznuaditi radnja, koja je zabranjena ili se ne može iznudjavati po propisima, koji vrede u državi gde se eksekucija ima odobriti ili izvršiti ili da li se odobrenjem ili izvršenjem eksekucije neće priznati koji pravni odnos ili ostvariti hoje potraživanje, koji protivreče suverenitetu umoljene države ili blagim običajima ili koji po pravu umoljene države nisu tužljivi ili izvršljivi.
Sud, koji odobrava ili izvršuje ehseluciju, nije ovlašéen ispitivati tvarnu stranu eksekucionog titula.
Član 42.
Privremene naredbe.
Čim sudu stignu akta (član 41.), sud, koji je nadležan za odlućivanje o molbi za eksekuciju, odrobiće bez odlaganja a po propisima, koji za njega tu važe, privremenu naredbu protiv protivnika potražilačke stranke radi obezbede potraživanja iz elsekucionog titula. Ova privremena naredba može se samo onda ukinuti, ako je protivnik potražilačke stranke dao obezbedjenje za potpuno izmirenje potraživanja iz eksekucionog titula.
ČETRNAESTA GLAVA.
Izdavanje krivaca.
Član 43.
Ugovorne strane obvezuju se, da jedna drugoj po molbi izdaju lica, koja se nalaze u oblasti umoljene ugovorne strane a goni ih koja sudska vlast rnoleée države zbog koje po pravu obe ugovorne države - po ma to bilo i samo u jednom delu oblasti - kažnjive radnje, ili su zbog takve već osudjeni, ako je delo pb zakonina obe strane ugroženo najrianje šestomesečnom kaznom oduzimanja slobode ili kojom težom kaznom, ili ako je zbog njega protiv lica, koje se ima izdati, več izrečena šestomesečna kazna oduzimanja slobode ili koja teža kazna.
Izdavanje će se odobriti i u slučajevima pokušaja i saučešcća, aku su ovi kažnjivi po zakonima obe ugavorne strane.
Član 44.
Izdavanje može se odobriti, ako postoje važni razlozi, i zbog takvih kažnjivih radnja, koje su po zakonima obe države ugrožene kojom kaznom manjom od šestomesečnog oduzimanja slobode, ako je to po zakonina umoljene države dopušteno.
Član 45.
Ugovorne strane neće jedna drugoj izdavati sopstvene državljane.
Član 46.
Zbog kojih se kažnjivih radnja ne vrši izdavanje.
Izdavanje neće se odobriti:
1. zbog kažnjivih radnja, koje su izvršene u oblasti umoljene strane, ili čije je gonjenje po zakonima ove strane isključivo zadržanu za njenu sudbenost;
2. ake je zbog iste kažnjive radnje protiv lica, koje bi se imalo izdati, već otpočet kazneni postupak u oblasti umoljene strane, koji je završen presudom ili na drugi način, a po zakonima umoljene države nije dopuštena obnova kaznenoga postupanja;
3. ako je po pravu sviju oblasti jedne ugovorne strane već nastupila zastarelost ili je gonjenje zbog kažnjivog dela odnosno izvršenje kazne sa drugih zakonskih razloga isključeno;
4. zbog političkih ili sa ovim u vezi stojećih kažnjivih radnja; kažnjive radnje protiv života ili telesne bezbednosti dravnog paglavra svale ugovorne strane neće se smatrati kao političke kažnjive radnje;
5. zbog radnja, koje su samo po vojnim kaznenim zakonima kažnjive;
6. zbog radnja, koje su kažnjive isključivo po zakonima o štampi;
7. zbog kažnjivih radnja, koje se progone samo na tužbu privatnoga lica;
8. zbog kažnjivih radnja protiv carinskih, poreskih i drugih finansijskih zakona.
Umoljena stran, isključivo ceni da li pod brojevima 4. do 8. navedene kažnjive radnje imaju tamo označeni karalaer.
Član 47.
Odlaganje izdavanja.
Ako je lice, za čije je izdavanje moljeno, u oblasti umoljene strane gonjeno ili osudjeno zbog koj e druge kažnj ive radnj e, ili ako se ono tu nalazi u pritvoru sa kog drugog uzroka, onda se izvršenje izdavanja može odložiti do vremene, kada se postupak avrši, kazna izdrži, ili oprosti.
Ali to ne smeta da se o molbi za izdavanje što pre odluči.
Član 48.
Molba za izdavanje od raznih država.
Ako više država jednovremeno mole da se izda isto lice zbog istih ili zbog raznih kažnjivh radnja, onda će se lce, za čje se izdavanje nj ivih radnj a, onďa će se lice za čij e se izdavanje moli, izdati državi, čiji je ona državljanin.
Inače izdače se lice, koje se ima izdati, onoj državi, na čij aj je oblasti ono izvršilo najtežu kažnjivu radnju, a ako su u pitanju podjednako teške radnje, onda državi, čija je molba za izdavanje prvo bila stigla.
U obaveze, koje je jedna ugovorna strana već primila prema drugim državama, ovim se propisom ne dira.
Član 49.
Granice izdavanja.
Izdano lice rnože u državi, kojoj je bilo izdano, samo zbog onih kažnjivih radnja biti gonjeno i kažnjeno ili kojoj drugoj državi dalje izdano, zbog kojih je izdavanje izrečno bilo odobreno.
Izdano lice može biti zbog drugih, gre izdavanj a učinj enih, kažnj ivih radnjo samo onda gonjeno ili dalje izdano:
1. ako strana, koja ga je izdala, to naknadno odobri; ovo adobrenje ne move se odreči, ako bi se po ovom ugovoru i za ovu kažnjivu radnju izdavanje imalo odobriti;
2. ako izdano lice usled svoje krivice nije napustilo oblast države, kojoj je bilo izdano, u roku od mesec dana od dana, kada je kazneni postupak zbog dela, zbog koga je bilo izdano, završen, kazna izvršena ili oproštena ili ako se ono docnije dobrovoljno u ovu oblast vratilo.